fragmenti:

OTVARAM VRATA SOBE I IZLAZIM U SVIJET

Poslušaću tvoj savjet. Izlazim u svijet. Nije bitna moja nesigurnost, zaboravimo kukavičluk. Nema veze šta se dešava niti šta bi trebalo da se desi. Zapaliću cigaretu i spaliti sve tri želje. Prošetaću iluzije i nahraniti snove. Nek se bijela zastava vijori iznad svake klupe na kojoj potražim utočište. Svjedočiću protiv svakog ko vjeruje u apsolutnu i isključivu ljubav. Ismijaću slobodu u lice. Istopiću sve lance ovog svijeta. Naučiću da živim sa sobom ovakvim. Na proste faktore ću razbiti brak svakoga od nas. Spaliću poštanske sandučiće i zaboraviću svoje ime. I nije više važno na čijoj su strani zvijezde, niti u kojem pravcu vjetar puše. Tišina u koju sam zapao više mi ne daje odgovore i ti si u pravu kada kažeš da je vrijeme da otvorim vrata ove sobe i poklonim se ulicama.

PJESMA KOJA NEMA GDJE OTIĆI

Ponovo sam te sanjao i vidio tako jasno neobičnu odjeću i polu-
muške molitve upućene borovima među kojima si stajala. Sjene su se stapale sa visinama, drvoredima, vodama i gubile u zamkama naših pogleda. Kako li sam te noći sebe zvao? Na kakvim sam oblacima plovio i sve to ostavio. Stigao sam do kraja tražeći anđela. Mnogo imena mi nije izmjenilo lice i još kuca ova grudva mesa u kojoj sam uspavao tvoje oči i riječi. Na šta si mislila dok si pisala o zauvijek i nikada. Ništa ne vrijedi kada trube jeseni sviraju povlačenje. Gdje si bila kada sam odlučio potražiti puteve do najbolje škole koja ima sve moje učitelje i Mudro Drvo u dvorištu. Na šta smo mislili…
Ovo pišem ubjeđen da tako činim uslugu savjesti Novog svijeta.
Pišem ti sretan što sam bio izmišljeno lice stvoreno na papiru,
od tinte, i što si me željela najviše što možeš, sve one savršene dane. Do jedne noći kad se ništa više nije moglo podnijeti.