Featured Video Play Icon

Đorđe Krajišnik: VOJNI UDAR DUŠE

 

(Prikaz knjige “Opasan čovjek”, Mehmed Begić, Buybook, 2016.)

Nakon veoma uspjele knjige pjesama “Sitni sati u Managvi” Mehmed Begić, čini mi se, ponovo pomjera granice vlastite poezije. Malo je pjesnika koji opstaju u našem jeziku bez upornih ponavljanja ustaljenih i ustajalih fraza jednom otkrivene forme. Onog tupog udaranja u istom ritmu, sa istim jadikovanjem i zapijevanjem. Begić, iako je neminovno prepoznavanje nekih osobenih njegovih pjesničkih poteza (kao ožiljaka u samoj poeziji), knjigom “Opasan čovjek” još jednom izlazi iz tog unaprijed opisanog kruga pjevanja. U kojem brojni naši pjesnički savremenici gacaju već dvije decenije, prodajući nam jedino vlastitu traumu kao kvalitet, ubjeđujući nas pri tome da je svaki njihov mig velika pjesma.

Jasno je da je ta borba da se prevaziđe sebe, da se pobjegne od ukopanih stilskih koordinata, nesigurna i opasna, da može izazvati pad u estetsku bezvrijednost, ali u Begićevom slučaju pokušaj da se svijet iznova dokuči na drugačiji način ostaje kao nekakva permanentna pjesnička težnja. Kao insistiranje da se sebe još jednom ubije, kako bi se vaskrslo u nekog istog, ali opet drugačijeg sebe. Koji će doći da razori, da poništi svaki mir. Jer napisaće već na početku svoje knjige Begić: “Vraćam se iz daljine/da presudim/tvom uljuljanom životu./Ja sam osveta/davno napisane ljubavne pjesme”.

Skidanje kože

Pjesnik, dakle, svjesno ulazi u rizik kopanja još podzemnijih prostorija sopstva i sve fantazmogoričnije stvarnosti. Begićeva knjiga “Opasan čovjek” (podijeljena u četiri ciklusa “Arhitektura pogleda”, “Barrio Chino”, “Bog meditacije” i “Vi niste stranci ovdje”) donosi pjesničkog subjekta posve ravnodušno postavljenog spram svijeta. On je taj koji ispjevava sve same propuštene prilike, nemoć da se čovjek iščupa iz jakog stiska vlastitog pesimizma.

Pjesma “Manifest” veoma snažno ocrtava kakav je pjesnički subjekt koji nam se obraća kroz ovu poeziju. “Nema tog pokreta kojem ću se pokloniti/niti zastave koju ću primijetiti./Neposvojen odustajem od ljudi. Umoran sam i od mačke što me poput pseta prati./Ona ima problem sa sopstvenim identitetom/a ja identitete svlačim sa sebe. /Kao lažljive su zmijske kožice/koje nas ničemu ne uče.” Begić pjeva o poziciji čovjeka koji više nije onaj koji je zaronjen u propitivanje vlastite identitetske pozicije, on nije onaj naš čuveni “izgnanik” kojem pozicija u dalekoj zemlji uvijek ostavlja prostor za pad u nostalgiju i težinu istrgnutosti iz svog jezika. Ne, pjesnički subjekt ovdje sa sebe skida sloj po sloj vlastite kože, ogoljava se do krvi, kako bi ostao čist da se pogleda u oči svog ogledala.

Riječ je, doima mi se, o onoj usamljenosti o kojoj je pisao i Bruno Schulz; kada je usamljenost onaj činilac koji dovodi stvarnost do fermentacije, do gubljenja oblika, granica, figura i boja. Kada se cijeli kolorit svodi na jednu boju, koja se potom dubinski utiskuje u kožu svakodnevne nemogućnosti da se, uprkos tom prividnom oslobađanju i skidanju slojeva, pobjegne od sebe. Ipak, ne može se posve reći da je Begić zapao u hroničarski ravnodušnu poziciju gledanja na ono što ga kao pjesnika okružuje. Često kroz “Opasnog čovjeka” prostruji, reflektuje se na jakom latinoameričkom suncu poneka manje pomirljiva misao.

U pjesmi “Svitac je mitsko biće svakog djetinjstva” nailazimo na sljedeće stihove: “Plan je da na nekom nepristupačnom mjestu/pokraj potoka podignem brvnaru iz temelja/i ovim nesposobnim rukama/uskrsnem novi svijet”. Kakav je taj novi svijet pjesničkog subjekta? Svijet bez slojeva nazor prilijepljenih identiteta, svijet oslobođen potrebe da se bilo šta dokazuje? Konačno, Begić kao da ima nešto od eskapističke težnje Rastka Petrovića. Kao da je nekakav novi (?) ljudožder u kavezu. Nikako ta pozicija ne znači da se eskapizmom hoće zanemariti stvarnost našeg svijeta, njegova premreženost ubilačkim identitetima. Ali se hoće sa druge strane prići tom svijetu, ponovo ga probuditi, prizvati ga u primordijalne sfere, gdje oblaci više nisu šifrirane skice minskih polja, a tratinčice nemaju latice od žileta.

Zid – početak horizonta

Topografija Latinske Amerike, kao prostora neprestane revolucije i krvi, ponovo je prisutna i umnogome određuje atmosferu ove pjesničke knjige Mehmeda Begića. Međutim, i ona, sa svom svojom strastvenošću i sladostrašćima, više nije nešto što može spasiti od pada u neminovnost životnih bunila. Na trenutak sve su stvari kristalno jasne, toplina ovog divljeg kontinenta, svojim šarenim pticama i fatalističkim kricima življenja ubrzava puls i strujanje krvi, ali već u sljedećem koraku pjesnik nam poručuje da je ta pomalo egzotična opijenost samo trenutak, varka, himera pogleda.

Bez obzira na mjesto bivanja, na njegovu koloritnost i vatru postojanja koja ga određuje, čovjek je uvijek u sebi. Na istoku, kao i na jugu, neizostavno ostaje u našem imaginariju razasuta ista ona melanholija koju smo ponijeli s mjesta polaska. U pjesmi “Costa Brava, mi amor” Begić gotovo revolucionarno zanesen, na izvjestan način oslobođen onog mirnog pesimizma, pjeva: “Usnio sam kako Latinska Amerika/Opet vjeruje u utopiju (…)/ Usnio sam gerilu u Hondurasu/i kazamate Čilea/odsječene ruke Victora Jare/”. Mogu li te Jarine ruke ponovo zasvirati “Manifiesto”? Može li utopija ponovo biti san o slobodi, imamo li na umu sav užas naše egzistencije? Ili prosto književnost, kako Begić pjeva, ostaje samo kao nekakva terapija, nekakav analgetik za liječenje svih naših neodgovorljivosti? Teško je ponuditi precizan odgovor na sva ova pitanja.

Nekad ona sama ostaju kao najprecizniji odgovor. Begić svojom poezijom upravo i ostaje u tom međuprostoru. Između maglovite želje da se kao Victor Jara žrtvuje za borbu protiv tiranije, onog neodoljivog zova da se ruke pruže na sječenje, i nemogućnosti da se prevlada pomirenost sa svim utopijama. Ostaje, možda, jedino vrijeme morfina, potpune otupljenosti od svega, ili kako kaže pjesma: “Proljeće u Portugalu,/pa vozom do plaža Porta/i vragova prošlosti./Pomirenje sa svime./Preko okeana miruju Andi/planine tišine/Bolivija Sundance Kida./Nekoliko treptaja dalje su/Tristesini Krovovi/terase halucinacije i beznađa/pod vrelim nebom Tijuane./Kao kad mrtvi slave rođendane./Spokojan/u Veracruzu nalazim odgovore./”

Sve se, dakle, gasi kao snop svjetla poslije mučne predstave, a pjesnički subjekt shvata da je zid ipak jedini početak horizonta. Iza zida ostaju sve one revolucije i odsječene ruke, svi oni ustreptali zanosi da će uskrsnuće nešto promijeniti. Ostaje samo borba u ringu sa svojim sopstvom, jer: “…ti si poslijeponoćni bokser/i radije se baviš vatrom/u svojim mislima/i zapisima obećanja u krvi./Ljubav je sparing partner/bez milosti i osjećaja za zabavu/dok požuda udara ispod pojasa./”

ĐORĐE KRAJIŠNIK

OSLOBOĐENJE