18. 06. 2010.

Nezavisni magazin BH DANI Broj 679 – Intervju: Meša Begić, pjesnik

Nakon mnoštva zbirki pjesama u saradnji s drugim autorima (L’Amore Al Primo Binocolo, Tri puta trideset i tri jednako i Film) te dvije samostalne (Čekajući mesara i Pjesme iz sobe), Begićeva nova zbirka poezije Savršen metak u stomak u izdanju Naklade Mlinarec&Plavić pokazuje da je ovaj autor, kako i sam kaže, na neki način odrastao. Za Dane Begić govori o utjecaju muzike u svojoj poeziji, Leonardu Cohenu kao učitelju, književnom časopisu Kolaps te alternativnoj sceni u BiH

razgovarala: Masha Durkalić

DANI: Šta je najvažnije u vezi s Vašom novom zbirkom pjesama Savršen metak u stomak?
BEGIĆ: Prva stvar koja je drugačija je da je izdavač skoro svih mojih ranijih knjiga bio Alternativni institut čiji sam član, pa se u neku ruku može reći da sam sam sebi izdavao knjige. U ovom slučaju je izdavač iz Hrvatske, naklada Mlinarec&Plavić. Naravno, i Roberta Mlinareca poznajem, što se na kraju svede na to da bez nekih poznanstava ne možeš izdati knjigu. Mada je, u ovom slučaju, Robert to uradio zato što mu se svidio rukopis. Nisam previše agilan i sposoban, prilično sam autistična osoba, ne volim se kretati po književnim krugovima. Nema me previše, a mora te biti da bi mogao objavljivati. Moraš se družiti, piti s njima… Ja radije pijem s ljudima koji su mi dragi kao ljudi nego s onima za koje me veže nešto poput posla. Što se samih pjesama tiče, postoji jedna srž koja ovu zbirku neraskidivo veže u jedno. Za mene, ali ne nužno za nekoga ko će je čitati, to jest jedna filmska priča. Ima i pjesama koje sam napisao 1997., 1998., i koje su sve do sada čekale svoje mjesto i vrijeme.

 

DANI: Možete li reći šta bi bila ta srž knjige?
BEGIĆ: Mogao bih, ali sam protiv toga. Više volim da svako tumači za sebe. Jedan od razloga što sam ostavio studij književnosti, osim moje nesposobnosti da stvari učim napamet, je što stvarno ne volim analiziranja i tumačenja. Moja objašnjenja bila bi prilično banalna. Možda sam malo i odrastao poslije ove knjige. Dok sam pisao te pjesme, one su se razvijale kao ideja, i u jednom trenutku sve se postavilo na svoje mjesto. Meni je pisanje psihoterapija, oslobođenje. Kad napišem pjesmu, ja doživim katarzu, bude mi lakše. Bude mi loše, loše, loše, i kad napišem pjesmu, onda je OK. Pjesme koje smatram vrijednima obično su bile oslobođenje od nekog bola.

DANI: Da li to znači da je nemoguće pisati pjesme koje su inspirirane stanjem zadovoljstva?
BEGIĆ: Pa, ja nisam naišao na puno sretnih pjesama a da su dobre, što naravno ne znači da je nemoguće pisati takve pjesme.

DANI: Šta Savršen metak u stomak znači za Vas kao autora?
BEGIĆ: Meni je to oproštajna knjiga. I u njoj su posljednje pjesme. To jesu velike riječi, a od velikih riječi se, znam, treba čuvati koliko god je to moguće. Možda ću za godinu dana opet pisati, ali u principu, svaka od ovih pjesama jest za sebe posljednja, svaka od njih se oprašta, a ja, možda sasvim slučajno, poslije njih više ne pišem. Nikada nisam naučio pisati poeziju. Ne znam kako se pišu pjesme. To jednostavno dođe, bez moje kontrole, kao pjesma Nina Simone – bio sam kod kuće, nisam se osjećao dobro, imao sam bocu rakije, probudio sam se ujutro, boca je bila skoro prazna, a na desktopu je bila pjesma.

DANI: Zanimljiv je utjecaj muzike u Vašoj poeziji. Uz soundtrack koji je priložen na kraju knjige, svako je poglavlje na neki način oplemenjeno stihovima iz pjesama. Možete li objasniti taj spoj muzike i poezije?
BEGIĆ: Mnogo više slušam muziku nego što čitam knjige. Slušam poeziju u muzici. Meni će se pjesma svidjeti ako ima dobre riječi, u kojima ću pronaći poeziju. U ovoj knjizi ima mnogo “maznutih” stihova, ali to nije krađa, ako iz starog, već postojećeg, stvaraš nešto novo. Ti krojiš sasvim novo odijelo od materijala koji postoje. dEUS uzima Cohenove stihove i pravi sasvim novu pjesmu, nimalo nalik na njegovu. Cohen će uzeti Lorcu, pa će od Lorcine pjesme napraviti svoju. Sve dok stvaraš nešto novo, ja to ne smatram krađom. Kod mene ima mnogo djelića te poezije iz rock’n’rolla.

DANI: Među svim tim autorima, čini se da je Cohen Vaš prvi i osnovni učitelj.
BEGIĆ: Cohen jest bio moj učitelj. Otkrio sam ga prvo kao pjesnika, pa tek onda kao pjevača. Čitajući i slušajući njega učio sam pisati, učio sam gdje zaustavljati pogled i kako se nositi sa samim sobom.

DANI: Koje biste još muzičare mogli navesti kao najutjecajnije u Vašoj poeziji?
BEGIĆ: Nick Cave mi je mnogo drag. U njegovoj muzici čujem neki opasan ritam koji je u isto vrijeme jako dobar i destruktivan i koji se bez problema nosi s mrakom njegove poezije. Volim i Johnnyja Casha, posebno American Recordings albume. Tinderstickse obožavam. Ali to je sve isto. Ako voliš Cavea, voliš i Tinderstickse. (smijeh) I sve na kraju možeš povezati s Cohenom. Sveprisutni su i dEUS, Calexico, Strummer, Elvis, Chet Baker, Morphine, Mara iz Mostara…

DANI: Jedna od najupečatljivijih pjesama ujedno je i vrlo kratka: Sad bih se ubio/da me nije strah. Da li je zahvaljujući poeziji moguće ostati živ?
BEGIĆ: Zdrav ostajem definitivno! (smijeh). Život je takav da osakati one koji su previše emotivni. Ali, mnoge stvari oko nas su jako dobre, samo ih mi ne primjećujemo od svojih tuga najcrnjih. Od njih ne vidimo ništa, a toliko toga dobrog je oko nas, bezbroj fantastičnih sitnica, boja i osmijeha.

DANI: Dio ste ekipe književne publikacije Kolaps u Mostaru. Kakva je danas situacija s Kolapsom?
BEGIĆ: Posljednji Kolaps je štampan prošle godine i napravili samo jednu promociju u Mostaru. Mogli smo se malo više potruditi. Moraš približiti ljudima to što radiš. U prvoj godini kad je izašao Kolaps, 1999., izdali smo četiri broja, a do danas smo ih napravili devet. To možda najbolje govori o našem kontinuitetu. Ja bih to mogao raditi čitavog života, ali je Kolaps bio nešto između pet-šest ljudi. Nije to časopis kojem se može promijeniti redakcija. To je bila iskra između određenih ljudi. A sada – Nedim Čišić ima bend, Marko Tomaš i ja smo još uvijek tu, voljeli bismo mi to, ali jedan očekuje od drugog da ga gura, pa se vrlo rijetko nađemo, ostali isto tako rade svoje stvari koje moraš raditi kada odrasteš… Kolaps više smatram iskrom drugarstva nego časopisom. I nisam odustao. Bilo bi dobro da napravimo taj deseti broj, pa da barem zaokružimo stvar. Možda će se Kolaps pojavljivati svakih pet ili sedam godina, no, dok je nas, bit će i njega u nekoj formi.

DANI: Može li se uopće govoriti o nekoj alternativnoj sceni u BiH?
BEGIĆ: Alternativni institut je imao klub u Mostaru, a tada sam s Nedimom u nekoliko navrata razgovarao o tome da smo osuđeni na propast, jer kreiramo neku alternativnu scenu koja bi bila hardcore u Berlinu, a ne ovdje, gdje ne postoji ni pop scena, niti mainstream. Ako i postoji alternativa, vjerujem da bi bila mnogo bolja da postoji bolji mainstream. Jer, pojavi se neki bend, ti poslušaš i kažeš: “Pa eto, nema ništa, nije ni ovo loše.” Neću da se zadovoljavam time, nešto nije dobro samo zato što nema ničeg drugog.