(objavljeno: 2013. godine)

 

Napisala i razgovarala: Ena Hodžić 

 

Mehmed Begić, pjesnik rođen u Čapljini 1977. godine, autor je četiri zajedničke zbirke poezije (”L’ Amore Al Primo Binocolo’’ sa Nedimom Ćišićem, Markom Tomašem i Veselinom Gatalom; ‘’Tri puta trideset i tri jednako’’ sa Ćišićem i Tomašem; ‘’Film’’ sa Lukaszom Szopom i ‘’Ponoćni razgovori’’ sa Markom Tomašem), kao i tri samostalne zbirke (‘’Čekajući mesara’’; ‘’Pjesme iz sobe’’ i ‘’Savršen metak u stomak’’). Također je objavio knjigu odabranih pjesama ‘’Znam da znaš (nove i stare pjesme)’’ gdje su zajedno sa originalima na bosanskom objedinjeni prevodi pjesama na engleski i makedonsku jeziku.

Begić u svojoj poeziji proteže motive ljubavi i fikcije, i nagovještavajući njihovu međusobnu povezanost upućuje na pitanje: Da li postoji ljubav koja nije fikcija, ili je tek ljubav koja je fikcija prava ljubav? Begićeva poezija elegantno korača između tih polja, naizmjenično dajući prednost jednom ili drugom.

 

Teg

Ljubav je teg od četristo dvadeset kila.
Visi na svakom drvetu,
U svakoj je čaši vode,
U svakom buđenju dok otvaraš kapke,
Podižeš pogled, pripremaš kafu

 

Pjesmu ”Teg” započinje preciznom definicijom. Ljubav i teg ne povezuje na nekoj apstraktnoj osnovi, čak nam otkriva i težinu tega koji je ljubav. Pritom on to čini sa nesumljivom preciznočću, kao da iznosi dobro sažvakanu činjenicu, i takvu naizgled bezazlenu izjavu potkrijepljuje tačkom. Ipak, u nastavku postaje neizvjesna mjerljivost tega, njegova se snaga sada ogleda u sveprisutnosti. On se nalazi svuda oko nas, on ”visi na svakom drvetu”, ali je njegova predmetnost još uvijek neupitna. U trenutku kada Begić opisuje prisustvo tega u svakoj radnji i pokretu, nagovještava se drugačija priroda od dosad naslućene. Za razliku od početka, pjesma završava bez interpunkcijskog znaka. Ostaje otvorena, njen sadržaj je ostavljen da se raspline po papiru, i okolo. Ljubav kao teg se otkriva u svojoj neopipljivoj određenosti a da pritom ne možemo zaboraviti da ona teži tačno četristo dvadeset kila bez razlike.

 

Te večeri sam poželio neke čudne stvari

Jedne večeri
sam imao neke čudne
želje.
Poželio sam
mašinu za pisanje
pepeljaru sa lažnim
otiscima cigare
i osjećanja
zbunjenog junaka
kratke
simpatične priče.
Poželio sam
veličanstvenu sobu
punu dima
i zvuk saksofona:
pomislio sam na nju.
Poželio sam
da je još uvijek
nemam
i da je želim
da o tome pišem
da je takvu volim.
Poželio sam
da je nađem
i da je izgubim
i da je opet tražim.
Iste večeri
poželio sam još neke čudne
stvari
i mašinu za pisanje.

 

U  Begićevoj poeziji se neprestano nazire uticaj popularne kulture kako na samog pjesnika, tako i na likove koji tvore svijet njegovih pjesama. U pjesmi ”Te večeri sam poželio neke čudne stvari” pjesnik se oslanja na strukturu klasične holivudske ljubavne priče: momak upoznaje djevojku, potom je osvaja da bi je kasnije izgubio i na kraju ponovo osvojio. U ovom slučaju, negdje izvan prostora pjesme, ”on” je već osvojio ”nju”. Stoga je njegova prva želja pisaća mašina. Ukoliko bi posjedovao pisaću mašinu, možda bi mogao prekrojiti svoju životnu priču, preoblikovati svoja osjećanja u ”osjećanja zbunjenog junaka simpatične kratke priče”. Ne želi bolji ili sretniji, nego literarno oblikovan život. Život u kojem nema suvišnih elemenata, gdje svaki detalj ima svoju ulogu. On želi pisaću mašinu, i nije mu stalo do autentičnosti, ”otisci cigare na pepeljari” neka budu lažni. Jasno je da ne može pomisliti na nju a da to ne učini u ” veličanstvenoj sobi punoj dima” uz zvuk saksofona u pozadini. Jedan motiv poziva drugi, domino efekt gradi strukturu priče u kojoj on želi da bude. Priče koju sluti neostvarena pisaća mašina. Savršena ljubavna priča. On želi da je još uvijek nema, da je nađe, izgubi i da je opet traži. Ali za to mu je potrebna pisaća mašina.

 

Prošle godine je u Skoplju izašla trojezična knjiga pjesama sabranih iz tvojih prethodnih djela, gdje su se na jednom mjestu uz originale našli prevodi pjesama na makedonski i engleski. Kako je nastala ta internacionalna saradnja?

Igor Isakovski, pjesnik, osnivač i urednik e-magazina Blesok, tražio je da mu za novi broj pošaljem desetak pjesama i njihov prevod na engleski, a on bi ih preveo na makedonski ), što je i uradio u cugu iste noći kada su mu stigle. Nazdravili smo tome sa dvije strane svijeta, uz cigarete, alkohol i Toma Waitsa. Prevode pjesama na engleski sam već uglavnom imao, jer sam u tom periodu uveliko radio na knjizi fotografija i poezije za američkog izdavača sa izvrsnom fotografkinjom Koranom Šegetalo Delić iz Salt Lake City-ja (koja je ujedno i moje pjesme za tu knjigu, koju smo nazvali Into the Salt, i koja nikada nije ugledala svjetlo dana, prevela na engleski) i neke od smo upotrijebili za izbor u Blesoku.  U procesu pripremanja pjesama za Blesok e-magazin, Igor Isakovski mi je ponudio da cijelu ovu priču proširimo i dignemo na ozbiljniji nivo objavljivanjem knjige izabranih pjesama za jednu od njegovih biblioteka u kojoj se objavljuje trojezično – na makedonskom, engleskom i na jeziku autora. Odmah sam pristao, sa oduševljenjem. Inače, Blesokova edicija EvaTas svoje višejezičke zbirke obajvljuje uz pomoć Fondacije Eva Tas, a Eva Tas je skoro četrdeset godina bila glavna urednica Auschwitz Bulletina, holandskog Aušvic komiteta. Sve te činjenice ovu knjigu čine još posebnijom.

 

Čitaoci nisu morali mnogo čekati na novu zbirku, odmah potom je uslijedila knjiga ”Ponoćni razgovori” u saradnji sa Markom Tomašem, a na stranici https://radiobluetuesday.cyberartcentar.org/ možemo pratiti razvoj slijedeće zbirke. Da li je ta produktivnost rezultat napornog rada ili je ovo jednostavno inspirativan period za tebe?

 ”Ponoćni razgovori” su se desili na prepad, neočekivano i brzo. Nimalo planirano. U sedam dana decembra se desilo sve – otvorila se mogućnost, složili smo knjigu, pripremili za štampu, odlazak u štampariju. Neplanirani novogodišni poklon. Za nas i naše prijatelje. Takvo nešto ranije nisam doživio. I doživljaj je odličan. Marko i ja smo stari drugari, prve zbirke pjesama smo objavljivali zajedno, negdje tamo na samome kraju devedesetih. Nakon toga smo prošli mnoge gradove, svaki za sebe, nikada ne zaboravljajući da je Mostar duhovna baza našeg prijateljstva i početaka naših života u književnosti, da smo zajedno tamo započeli sa Kolapsom, časopisom koga ima i kojeg nema, kojeg bi uskoro trebalo opet da bude. I vjerovatno baš zbog tog Kolapsa, Vijeće Mladih Mostara se sjeća i nas, a Marina Đapić iz ovog vijeća je mnogo učinila da se ”Ponoćni razgovori” dese. Inače je knjiga štampana u tristotinjak primjeraka, i dizajnirana tako da se udobno može smjestiti u unutrašnji džep vašeg januarskog kaputa. Prelom je u sred sopstvene radne i životne gužve uradio Alen Voloder, na čemu smo mu neizmjerno zahvalni. Marko i ja ozbiljno razmišljamo da ovo postane tradicija, da svakog decembra, makar o sopstvenom trošku pripremimo nove ”Ponoćne razgovore”, kao poklon prijateljima i ljubiteljima poezije, umjesto boce vina, oproštaj  od Stare i pozdrav Novoj godini, svim onima koji to žele.

A što se nove zbirke tiče, ona se piše i razvija već godinu i po dana, i sigurno ću na njoj raditi još barem pola godine, tako da ne znam koliko stvarno možemo govoriti o nekoj velikoj produktivnosti. Ali se svakako tu ne radi o napornom radu već o inspiracijama. Tako radim, dovodim se u određena stanja, čekam ih i iskorištavam. Ili to inspiracije iskorištavaju mene… uglavnom uživam u procesu, posebno jer sam u jednom trenutku najozbiljnije posumnjao da više neću pisati. I jer sada uglavnom pišem bez greške, po nekim sopstvenim parametrima. Onim što napišem sam zadovoljan. Vrlo malo toga zavšava u korpi za smeće. I da, na stranici koju si spomenula ostavljam većinu onog što pišem. Prvenstveno jer mi pomaže pri daljem radu i dobivanju neke perspektive koja mi treba, i sada je već postalo dio procesa pisanja ove knjige.

 

Italo Calvino u knjizi ”Ako jedne zimske noći neki putnik…” govori o ”piscu koji lako piše” i suprotstavlja mu ”pisca koji teško piše”. Kako bi opisao sebe kao pjesnika?

Možda kao nekoga ko piše lako kada mu je teško i još lakše kad mu je najteže, nekoga ko je u međuvremenu shvatio i naučio da može da piše i kad mu nije toliko teško. Jer može i tako, a da sama poezija zbog toga ne pati. Nekada na pjesmama radim, a nekad se jednostavno dese – u glavi se, podsvjesno pišu danima, mjesecima, ponekad i više, čekajući nešto da povuče obarač i da ih izlije na papir. Nekada se baš tako zapišu. Nema pravila. Nekada su stanja u kojima se um nađe, prije nego što osjetim da je vrijeme za pisanje, teška do nepodnošljivosti. Ali ne i samo pisanje. Zato nisam siguran da li to možemo nazvati teškim pisanjem.

 

Kako gledaš na svoje prve pjesme, koliko u njima nalažiš sebe kao pjesnika danas?

Neke od tih prvih pjesama vidim kao na vrhunce svog pisanja, koje nikada neću moći dostići. A napisao sam ih nemajući pojma šta radim. Vjerujem u savršenost stvorenu u sopstvenom neznanju. Hoću reći, ponekad mi se čini da sam najbolje stvari radio onda kada nisam imao pojma šta radim, ne pokušavajući da napravim bilo šta, samo se trudeći da preživim ili se sačuvam od sopstvenog mraka.

Prve pjesme su davno napisane. Od tada je prošlo mnogo vremena, mladi čovjek u svojim ranim dvadesetim, iz vremena tih prvih objavljenih pjesama, je u međuvremenu proživio kojekakva iskustva i život ga je njima obilježio, a to se zatim bilježilo pjesmama. Tako se iz ove perspektive mogu sa osmjehom sjećati osjećaja iz tih prvih pjesama – naivnosti i nevinosti, tih nekih emocija koji mi ponekad itekako nedostaju.

 

Kako gledaš na ulogu kritičara u umjetnosti? Da li umjetnost gubi ili dobiva na snazi posredstvom kritičara?

Kritika u svemu pa i u umjetnosti je dobra stvar. Da nas malo spusti na zemlju, da nam nekim drugim očima ispriča stvari koje znamo, ili mislimo da znamo, ili o kojima nemamo pojma. Naravno, ovdje podrazumjevam kvalitetne kritike, nebitno da li su one pozitivne ili negativne. A umjetnost, sama po sebi, ima ili nema snagu, kritičari na nju mogu ukazati, afirmirati je ili je pokušati opovrgnuti, no, snagu umjetnosti, ukoliko ona stvarno postoji, ne mogu eliminisati.

 

U tvojim pjesmama se često nalaze muzičke i filmske reference, prevodio si pjesme Leonarda Cohena, a zbirku ”Savršen metak u stomak” si izdao sa popratnom kompilacijom. Koliko popularna kultura utiče na tvoju poeziju?

 Leonarda Cohena sam otkrio prvenstveno kao književnika, tačnije pjesnika, a onda i romanopisca, tek kasnije sam shvatio da i pjeva, i to je samo učvrstilo njegovu bitnu poziciju koju mom balonu od svijeta. Nekada si morao imati sreće ili se baš potruditi da dođeš do Cohena – sada je s njim druga stvar, bez problema ga možeš čuti kako pjevuši In My Secret Life na terasi hotela Mogorjelo, u Čapljini. Veliki svijet mu je napokon odao priznanja. Ali da, da odgovorim na tvoje pitanje, i da se složim, popularna kultura, posebno muzika, od džeza i rokenrola pedesetih, preko panka onih godina kada sam se rodio, sve do muzičkih otkrića ovih dana, itekako me je oblikovala,  i oblikuje, a samim time inspiriše i sve čime se u životu bavim. Ni poezija to nije uspjela izbjeći, a ne vidim ni zašto bi izbjegavala, to sam ja… u pjesme utiskujem sekvence iz filmova izmješane sa sekvencama svakodnevnice, sve to natapam muzikom koja mi je uvijek bila poput poput zvijezde vodilje.

 

Živiš u Nikaragvi, koliko se tvoj pogled na život promijenio otkad si otišao iz Evrope i da li se to odražava na tvoju noviju poeziju?

 Morao sam da zaboravim sve što sam mislio da znam, da ispočetka učim. Ovdje je sve drugačije, od činjenice da svakoga jutra sviće u pet i po i da mrak pada u šest uveče, do toga da je svaki dan ljeto. I onda nekih milion sitnica koje nisi ni znao da si ih registrovao nekada u prolazu, odjednom izlaze na vidjelo, odjednom ti nedostaju, jer ih više nema, ili su bitno drugačije. Jako čudno i izazovno. Moram priznati da mi u mnogim stvarima nedostaje Evropa, ali isto tako neke druge stvari samo ovdje mogu iskusiti. I tome se apsolutno prepuštam. Srednja Amerika, život na rubu džungle, ne pruža se svaki dan ta prilika. Odrastaš na Mister No stripovima, i odjednom, puno si svemu tome bliži. Osjeti se u zraku. Tu su i zvijeri koje si samo na TVu mogao vidjeti… i sada odjednom, eno ih na tvom krovu. Pretpostavljam da se to odražava i na moje pisanje, jer ta poezija sam ja, moja iskustva, doživljaji, razmišljanja, iskušenja, susreti i mimoilaženja. Sav taj džez.

 

Kada možemo očekivati izlazak nove zbirke?

Kraj ljeta, jesen, to je neki okvirni dogovor sa izdavačem, koji i meni i mom trenutnom ritmu odgovara. Izdavač je prijatelj i pisac, Robert Mlinarec. Neke stvari se ponavljaju, dešavaju se sličnim redoslijedom kao sa “Savršenim metkom u stomak“, stvara se tradicija koja mi se sviđa. Dok još nisam znao kako ću nazvati taj rukopis, Marko Pogačar je izabrao neke pjesme iz njega za Zarez, taj ciklus nazvao po stihu iz pjesme ‘Noć koja slijedi’, i tako kumovao imenu knjige – “Savršen metak u stomak“. Isto se ponovilo i ovog puta, nekoliko godina poslije – Marko Pogačar je odabrao pjesme za decembarsko januarski broj Zareza, a ciklus nazvao po stihu i djelomičnom naslovu jedne od pjesama (koju, da stvar bude još zanimljivija, nije uvrstio u izbor) – Tijelo za diktaturu srca. Odmah sam znao da se desilo opet, to je to, to mora biti ime zbirke. A Robert je izdavač i “Savršenog metka“, i ne samo izdavač, već je odgovoran i za prelom i izgled knjige, u koji sam, nazovi me površnim, još uvijek zaljubljen. I to je jedan od razloga što s nestrpljenjem i radošću iščekujem našu buduću saradnju. Nadam se da ćemo izgurati priču do kraja i napraviti još jednu lijepu knjigu.

 

(novinar.me, 2013.)