(Mehmed Begić: “Pisma iz Paname”, IK “Vrijeme”, Zenica, 2020.)

“Pišem ova pisma iz Paname u nadi da ću zaustaviti vrijeme i sačuvati određene slike. Ostaje mi da vjerujem da ću uspjeti, bar nakratko, dok papir traje, dok se pisma i priča oko njih ne istroše. Pri tome se ne zavaravam istinom i lažima, ne zanimaju me ni tanke gtranice koje ih razdvajaju. Nisam svjedok niti poštujem sud. Nema zablude da se ovako mogu opravdati sebi, tebi ili bilo kome. Pišem jer je samo tako moguće nestati.” (str. 11)

Evo kako jedan sjajan pjesnik započinje svoju prvu knjigu proze. Pri tome sam određuje žanrovski taj rad kao “improvizacije u prozi” i kao “detektivski džez”; razdaljine (vremenska, od 44 godine, od rođenja u Čapljini do danas) i prostorne (koliko hiljada kilometara ima odovud pa do Santo Dominga u Dominikanskoj Republici, tačnije do malog ostrva Hispaniola, gdje već više godina živi) nije da su tema (motivika, sadržaj) ovih zapisa – one su (razdaljine) zapravo sami sukus, srž, jezgra…ovih čarobnih eseja-putopisa koji nas provode kroz unutrašnje pejsaže i prostore autorske žudnje-i-intime. Male, nepretenciozne, često “otkačene”, ali minuciozno uobličene priče o muzici, muzičarima, kompozitorima, instrumentalistima, interpretatorima zapravo su akvareli čudesnog kolorita uspomena, dubokih doživljaja-i-uživljaja magije muzičke umjetnosti… kroz koje sam autor autorefleksivno iznova prolazi, tražeći i pronalazeći skrivene tragove ili utvarne podatke – iz kojih bi i sa kojima bi, naporedo sa svojom intimnom istorijom, “dešifrirao” kontekst (životni, sudbinski) likova čijom je umjetnošću bivao (i ostajao) fasciniran…

“Bio je prvi januar 2010. kada je umrla. Imala je 37 godina, tačno koliko imam i ja dok ispisujem ove redove. Pokušavam se sjetiti kad sam je prvi put čuo. Da li je tada pjevala na francuskom, engleskom ili španskom? Uzalud sve riječi, ne uspijevam. Ali znam po čemu je najviše pamtim, što mi je i sada prvi izbor. That Leaving Feeling je moja Lhasa. Pjesma kao prelomna tačka, virtuozni prelazak preko konopa, od jedne obale do druge, od života do smrti, od svega do ničega…” (str. 22.)

Potpisnik ovih redova nadopisuje se na ovo: prvi susret i “smrtnu zaljubljenost” imao sam s njom (a ona je Lhasa de Sela) kao interpretatorkom fado-balade Amalije Rodrigez “Meu amor” (na portuglaskom), a konačno savladan bio magičnom izvedbom pjesme “I’m going in” – ali gore navedene redove potpisujem, bez obzira što je Begićev izbor numere No1 drugačiji… Likova o kojima on piše ima mnogo: bas-gitarist Mark Sandman, trubač Lee Morgan, kompozitor Tim Gibbons, gitarist Hank Garland, kultni pjevači Elvis Presley, Leonard Cohen i Nina Simone… i još mnogo, mnogo njih – kroz doživljaj čije muzike se zapravo autorova duša pokušava “sjetiti” nekakvog svog zavičaja (i iz vremena prije vlastitog rođenja), pokušava se “uživjeti” u senzibilitet, u magiju, u “pra-tečnost” i pro-točnost iz kojih će, od svoje rane mladosti naovamo, sama izranjati. Čvorišne tačke autorove intime ostaju pritom jedva nagoviještene i posve zamračene: imena ljudi (njegovih bliskih, prijatelja ili saputnika) kojima se povremeno obrati nisu, po pravilu, čak ni kada se spomenu, popraćena nikakvom obuhvatnijom niti preciznijom autobiografskom pričom – na djelu su samo emocionalni valeri, prosijanja, fleševi, osjenčenja, sjetno-ironijski obojene sličice, svedeni tako kao da je svaki budući čitalac ove knjige zapravo skupa s njim dijelio te neke, na ovaj ili onaj način intimno značajne trenutke i doživljaje.

“Jednom si rekla da izgledam kao kiša. U misli je ušetao Mark Sandman sa svojom bas gitarom i njene dvije žice. Dvije žice su nekada sve što nam treba. (…) Ljeto i prašina, u nekoj drugoj priči, bili bi dobitna kombinacija. Muzika u nama živi natopljena sjećanjima koja smo davno ostavili iza sebe. Ona ne želi da ima bilo šta s napuštanjem. Morfej nije večeras na mojoj strani. Ali Morphyne jeste. Promijenio sam treću majicu. Nije prošlo ni sat vremena. Managva, u kojoj trentno živim, uglavnom je takva. Ljeto nikad ne prestaje, a vlaga u zraku omogućava ribama da ulaze kroz prozore. Popucale su kore drveća i zemlje, i sve se pretvara u prašinu.” (str. 25.)

Poput pjesama u prozi djeluju ponekad ova očitovanja autorskog daha i duha: sa fantastičnim poetizacijama (vlaga u zraku tolika da ribe ulaze kroz prozore!), sa aforistički zbijenim esejističko-filozofskim kondenzacijama i sa kritičko-interpretativnim bljeskovima dostojnim vrhunskog muzičkog znalca, povjesničara ili hroničara zlatne epohe pop- i rok-muzike. Ova knjiga je svojevrsna Čitanka rastojanja, koja se ispisuje red po red, fragment po fragment, poglavlje za poglavljem – kao potraga za negdjezaturenim dokazima vlastitog postojanja, kao čarobni kalendar izgubljenog-a-zapravo-nepostojećeg vremena, kao brevijar u kom je muzika zapravo neka molitvena pokleknutost pred neostvarenim i neostvarivim Životom, kao epistolarij u kom se autor dopisuje s nedostignutim-sobom (zapalim ili možda još nerođenim u dragim-drugima), kao produžena posveta-lauda roditeljstvu, bratstvu-i-sestrinstvu velikih umjetnika muzike i vlastite duše (njih, koji su bili tako blizu izrazivosti neizrazivog i njegove duše koja za istim tim neizrazivim čezne, kao fetus za plodnom vodom…iz koje će nužno izrasti i isplivati).

“Kolibri mi nikad neće odati tajnu cvijeta. Onu istu tajnu nad tajnama koju si ti tako lako sa svijetom podijelio.” (str. 151.)

Ovako se u završnom fragmentu autor obratio Leonardu Cohenu; sa još više emocije i pathosa, nekoliko strana prije, obratio se Lhasi (s kojom provodi svaki prvi januar); međutim, iščitavanja i interpretacije koji će kao minus (kao opterećenje i nedostatak) detektovati patetiku u ovim zapisima imaju velike šanse da promaše samu stvar. Begić je, naime, jako daleko, po svom duhovnopoetičkom postavu, od svake šljašteće emocije, sentimentalnosti pa i patetike (naprotiv, njegov se sjetnoironijski, kritičko-cinički pa i demistifikatorski izražajni spektar odlikuje takvim bogatstvom tamnih boja, kakvo se rijetko kod kojeg još generacijski mu pripadajućeg autora, može detektovati); fluid senzusa, koji je toliko gust da se po agregatnom stanju svom nalazi negdje na prelazu iz tečnog u čvrsto, mora pratiti silinu-bogatstvo-i-božanstvo muzičke izražajnosti – uz stalno prisutnu svijest o tome da je riječima (koliko god majstorski odabranim i poredanim) nemoguće “zaroviti” tako duboko (u kost, u srž) upojedinjenog bića (što muzika kao umjetnost No1 bez problema postiže). Ovo je zapravo Knjiga-pokajanja/pokore nemoćnog i neučinkovitog jezičkog književnoumjetničkog izraza – pred Njenim Veličanstvom Muzikom… Daljina iz koje nam se autor obraća nije samo ona kilometarska daljina od Čapljine do Santo Doiminga: to je daljina koju svi, svako u svojoj nutrini, iskušavamo kao beskonačni kosmos i kao u njemu nezaustavljivo kretanje-iščezavanje vlastitog (ne)postojanja – sa neizbrojivošću mogućnosti, izbora, odluka, susreta, staništa i prominuća u kojima se nećemo prepoznati ni pronaći.

Savršeno odabran kompozicijski coup de grâce su osam autentično prenesenih pisama, koja je on, autor ove knjige dobio “otamo-s-druge-strane-beskonačnog” – od svojih dragih i bliskih prijatelja, kolega, saputnika/sapatnika (svih iz najdalje daljine hiljdukilometarskih rastojanja): koliko god je toga i htio i morao preskočiti/prešutjeti o “svojoj malenkosti” (iz blizine već spominjanog molitvenog pokleknuća) – toliko je iz takođe već spomenute najdalje hiljadukilometarske daljine (u toplim i sjajnim literarno uobličenim obraćanjima njemu) izronio njegov lik, takav kakav jest, taj iz kojeg nije uspio izbjeći, emigrirati, ni iščeznuti (niti će to ikad uspjeti)…

Željko Grahovac

Zenica 2021.

FRAGMENT IZ KNJIGE:

“Groznica je sve jača. Čak i glavobolja koja ne popušta voli tvoj glas. Zavodiš nas podjednako, i to bi mogao biti p

roblem. Osjetim prste u kosi. Čija je kosa, otkud tvoji prsti? Koliko još minuta ima do svanuća i kakva to svjetla blješte na sve strane? Podižeš čašu. Zadnji mjesec mjesec je najduži! Grdna su vremena i kako stvari stoje, za osmijehe će nam trebati revolucije.

Škole i fabrike smo izgubili i sve oko nas pretvara se u reklamne prostore onih koji su nam oteli živote. Pretvorili smo se u savršene konzumente njihovih planova za uništenje. Apsolutno vjerujem dok govoriš, zaboravljajući obećanja koja sam morao dati. Moja je odanost samo veća. Posljednja noć meni pripada. Da nazdravimo za sve bolje ljude, kakvi bismo mogli da budemo i vremena kakva zaslužujemo.” (str. 145.)