fragmenti:

RUKE VICTORA JARE

Jedanaestog septembra
sedamdeset treće
Ameri su
izmedju ostalog sjebali i Čile
pa onda vlast dali
lokalnim fašistima
da započnu svoje
stadionske orgije mučenja
Te misli me proganjaju
dok želim da ti se ispovijedim
do kraja jasan
i bez ičeg prešućenog
kao Branko
svom drugu Ziji
kojeg su krvnici Jasenovca
davno ubili
a on mu i dalje priča
kako je u Sevilji tražio ulicu
u koju su Crni Konjanici
odveli Lorku
da se nikada ne vrati
U pismu ga podsjeća
na one druge
crne Goranove krvnike
i ove nove svih boja
što će nas uvijek vrijebati
svojim usavršenim
verzijama mučenja
kao da sami sebi nismo
dovoljna kazna
Ali ova noć nije moja
i  ta će priča
dočekati malo drugačiji mrak
Zato pismo neću staviti u kovertu
na kojoj je ispisano tvoje ime
Nekako znam
Ti ćeš me nadživjeti
Zasad te molim
nauči ko je Victor Jara
I šta nam znače njegove ruke

TREĆE MILOVANJE

Psi su lajali na krivudavim ulicama
a ona je imala svoje mjesto na njima
Kad sam je prvi put sreo
zvala se drugačije
Uzela mi je ruku
i odvela me do obale
Mrak se skupio nad nama
i nije bilo sunca da zađe
Hladni prsti su se milovali
Gledao sam crvene usne
slušao krupne oči
znajući da taj pogled ne
mogu pratiti
Pomislio sam na ljubav
po treći put umirući.

OTIŠAO SAM KADA ODEM

Ove misli su sve što imam
od pokušaja života koji nije
Moje urote su neoborive
Ubij me ako moraš
Moje utvare su nezamislive
Spasi se ako možeš
Bez prestanka sanjam
glas Lise Hannigan
ko god da je ona
u onom predvorju hotela
gdje se nikada nismo sreli
Pocijepana odjeća i planovi
razbucani po podovima soba
jedini su svjedoci samoće
koja nas zbližava
Dok sa pticama noći
odlazim da živim
dio mene
možeš naći u najcrnjoj tami
Moje urote su nezamislive
Ubij me jer moraš
Moje utvare su nepodnošljive
Spasi se kad možeš
Preostala čekanja imaju okus
vode koja protiče ne govoreći ništa
Tvoje spoznaje sada ne vrijede
Ovo je presuda
Ovdje nade više nema
Ovo je ono posljednje
nakon čega ništa ne ostaje