Mehmed Begić. Savršen metak u stomak, Zagreb: Mlinarec & Plavić, 2010.

Piše: Nikola Petković

Ako je jedna od definicija ljudskog bića ta da je ono, samom činjenicom bivanja u svijetu, biće mogućnosti tada je stih: «U srcu ove knjige postajem/ono nezamislivo i mirim se s tim» definicija umjetnika. I to ne kao bića umjetničke prakse, već kao bića usuda. Jer, ovakva poetska rezignacija upućuje na izostanak individualnog izbora. Autor ovih riječi nije odabrao umjetnost: umjetnost je izabrala njega. Taj se pjesnik zove Mehmed Begić, i dok ovo pišem on možda «pušta ploče» u Tužnom Utorku u mostarskom Abraševiću. Ili mu glava viri iz nekog spota. A moguće je i da čita rukopise koji iz cijelog svijeta pristižu u nadi da će sebe vidjeti u časopisu «Kolaps». A možda oštri britvu za neki novi, kako bi to rekao Luci(di)ć, «Žiletni vijenac».

I dok kvarat riječke literarne scene pohađa uzajamne spiritističke seanse ne bi li neki honorarni metem psihotičar između samoponuđenih reinkarnatora kanonizirao Novog Kamova, Mešu vjerojatno boli žilet što je on B und H varijanta Maxa Stirnera. Kao i Max, Mad Mesha, «sve je svoje na ništa postavio». Bosonog na rubu oštrice, zazirući od zaštitne mreže, a bogami i štapa… Begić ispisuje stih: «Na svakom žiletu piše da je život san.» Svi dakle, na neki način, živimo osobno viđenje sučeve nadoknade. I obojica, i mi i život, znamo «da je vrijeme posljednje cigarete». I sretno smo, neusmjereni k izboru, istovremeno i pomireni i energetizirani time, jer «sve je dobro/kad se o lošem ne razmišlja». Odbijanje lošeg u osobnoj gesti, ipak ukazuje na izbor. Ali, kartografija tog izbora sačinjena je od binarnih polova koji se uzajamno ne isključuju. Pojasnimo. Bilo da se obraća riječi kao jedinici pjesme, pjesmi kao cjelini, papiru kao podlozi i staništu poetskog materijala, pisaćoj mašini kao posredniku-generatoru pjesme i pjesama, bilo zamišljenom i/ili stvarnom drugom stiješnjenom u zamjenici «ti» Meša se uvijek obraća subjektu čija je egzistantnost na jednakoj razini kao i ona lirskoga ja koje je nastanilo cjelinu knjige. Odnos dakle pjesnika i pisaće mašine, njega i papira, riječi, riejtko imenovane nje… nije odnos subjekta i objek(a)ta, nego odnos dva subjekta, dva živa stvora, ja i ja koje se drugačije označava, ali živi u istom svijetu i na iste načine. Kad je zaljubljen njegove oči gledaju tvojim očima, a njegovo «glupavo srce/još uvijek/pokušava/da obgrli svijet/tvojim rukama». Kako drukčije da preživi osoba ovakva senzibiliteta u svijetu koji je bio lijep sve dok nas nisu «napale/naše glave»? U svijetu koji poružni u trenu kad o njemu počnemo razmišljati kao slobodna i neograničena bića mogućnosti. Na bukvalizaciji ‘siromaštva duha’ temelji se institucionalizirano kršćanstvo koje nam priječi dragovoljni ulazak u duhovnost, ali i nacionalna politika u kojoj, kao zbir individua koji čini kolektivno tijelo države, ne jednom, u lagodi posluha, glasujemo za bilo koje korumpirano i otromboljeno saborsko dupe…  a zašto ne bi. To je lakše nego misliti svojom glavom. A kome se od nas živi u svijetu koji više nije lijep?

Oštricama&žiletima usprkos, Meša Begić je egzistencijal-energent. Njegov je poučak: živjeti, voljeti i upijati ljepotu znanja o svijetu zbog same ljepote. Obraćajući se jednoj od njegovih ljubavi, Nini Simone, govori nam «ovo zbog sebe/… zbog boga u kojeg apsolutno sumnja(m)». I dok to čini zna da «nema zastave ispod koje mo(že) stati». A stvaralački larpurlartizam koji je ujedno i Mešin odnos prema životu sklonit će ovaj Pjesnik u paradoks za sve nas koje je umorila pragma liberalizma: «volim te više od svih njih zajedno/i nemam pojma šta da radim/sa ovim što osjećam sada».

https://soundcloud.com/basheskia/66-diktatura-savrsen-metak-pjesme-mehmeda-begica