Odlomak iz osvrta: VAKUMIRANI SNOVI (“Sitni sati u Sitni sati u Managvi”, Mehmed Begić, Vrijeme, Zenica, 2015.)
Zablude i otkrića
Knjiga pjesama “Sitni sati u Managvi” Mehmeda Begića nepretenciozna je, ali njeni su dometi mnogo veći od skromnog. Ono što bih mogao kazati kao opšti utisak o Begićevoj poeziji u ovoj knjizi jeste činjenica da je autor, uslovno rečeno, na veoma ograničenom polju osjećaja uspio ispisati priličan broj veoma uspjelih pjesama. Kada kažem na ograničenom polju osjećaja, onda mislim na ono hemingvejevsko da za pisanje dobre književnosti nije nužno da postoji neki veliki i lomni događaj kao poticaj. Već da književnost, kao i umjetnost uopšte može nastati iz čiste potrebe da se čovjek, stiješnjen sobom i svijetom, iskaže. Da ne kažem izliječi stvaranjem. Ipak, da ne bih bio pogrešno shvaćen, ovdje mislim u prvom redu na Hemingvejeve romane kakav je “Sunce se ponovo rađa”, u kojem priča izvire iz same potrebe da nešto bude ispričano. Ali to ni u kom slučaju ne smanjuje njene domete. Već iz nekoliko bazičnih, čovjeku svojstvenih, životnih tačaka crpi dovoljno tvoračke energije da se uzdigne do nivoa majestetičnog. Begić je to veoma precizno – takav doživljaj stvaranja, koji je prisutan u znatnom broju pjesama iz ove knjige – opisao u svojoj pjesmi “Kronos tišine” stihovima: “Pjesma ima svoje vrijeme. /Ona zna/kako i kada./” Ili u pjesmi “Rikošet”: “Zapanjujuće je kako te neki mali/naoko nebitni detalji obilježe,/a da nisi ni svjestan,/” Cjelokupna knjiga “Sitni sati u Managvi” obilježena je upravo takvim poimanjem poezije i svijeta. Sve se može oblikovati u pjesmi, sve se u nju kao voda niz lijevak slijeva. Važno je jedino da je autor sposoban uočiti šta je za pjesmu zaista vrijedno. I da to u nju umije udahnuti.
Begićeva knjiga pjesama pored toga, monument je melanholiji. Možda umišljam, i poistovjećujem je sa svojim meteropatskim raspoloženjem iz trenutaka dok sam je čitao, ali ne mogu se oteti utisku da umnogome utiče na usporavanje protoka misli, krvi i vazduha. Ne znam da li će to zvučati nevažno kada je ocjenjivanje jedne knjige pjesama u pitanju, stoga neka mi ne bude zamjereno što na taj način pokušavam nešto reći o “Sitnim satima u Managvi”. No, kako god, riječ je o poeziji neobičnoj. Meditativno veoma aktivnoj, ako se tako može sumirati ovo duhovno krstarenje Nikaragvom. Idući tim tragom, posrijedi je, govoreći jezikom ovog pjesnika, potraga za vriskom za kojim su u potrazi sve meditacije svijeta. Na tom putovanju poezija ovog pjesnika postiže zavidan nivo ritmičke ujednačenosti. U svih šest ciklusa, koliko ih ova knjiga ima, gotovo da se nigdje ne može osjetiti pad. Sve je uglazbljeno, dobuje iz pjesme u pjesmu kao monsunska kiša. Sa onim šumom koji u podsvijesti hučanjem i svojom glasnoćom stvara utisak tišine.
Ljepota je bolest
Upravo tišina je još jedna važna tema poezije Meše Begića. Sve je zagledano u sebe. Okrenuto strmoglavo u otkucaje sopstva koje se čas gasi, čas bukne nezadrživom snagom. U onim trenucima kada tišina u Begićevoj poeziji dosegne najveću razinu ona postaje do te mjere umirujuća da stvara utisak dosade. Jednolično se niže tišina, za tišinom, za tišinom… Međutim, pjesnik svjesno nina čitaoca na tom laganom vrelom povjetarcu, da bi u trenutku kad mu se kapci već počnu lijepiti jedan za drugi dozvao neku od pjesama za diktaturu tijela. Da miljkovićevski zagrmi i uzruja strast svakog čula: “Kamenim mi bradavicama napunite usta,/da ne dišem više, da ne pitam ništa,/da nestajem dok vi postajete./Ako nije tako, niste pjesme koje prizivam./” Ili kao u pjesmi “Svaka kap”: “Mogu prihvatiti i paranoje/ovog latinoameričkog grada,/njegove bodljikave žice,/ograde od struje,/lomače od smeća/i žonglere sa trotračnih cesta./” Ili u pjesmi “Osmijeh nad osmijesima”: “A svijet nek se i dalje rašiva/po svojim bijednim šavovima,/krpljenim lomačama vještica,/silovanim gradovima/i izopačenim istinama./”
Da bi ponovo svijet sagledavao iz tamnih izbi mira, udišući ljepotu, udubljen u slušanje lepeta ptičijih krila. Ali, kazao bi Meša Begić, ljepota je bolest koja nas nekad uništi. I potom zasvirao na džinovskom saksofonu jazz Tihog okeana.
ĐORĐE KRAJIŠNIK
OSLOBOĐENJE (28.02.2015.)