Pogovor za zbirku Sitni sati u Managvi, Zenica; Vrijeme, 2015.

PROMUKLA TRUBA KAO SAN GARYJA COOPERA

Mešina poezija u mojoj glavi odjekuje poput zvuka usamljene, promukle, melankolične trube, čiju melodiju iz daljine donosi vreli hercegovački vjetar. Odjednom, čini mi se, kao da taj vjetar umine i ustupi mjesto tropskim besanim latinoameričkim noćima, ispunjenim nostalgijom i iskrenom brigom za budućnost čitavog čovječanstva.

Težak je to teret.

Kad čitam njegove stihove, zamišljam jutarnji fajront u zadimljenom, mračnom lokalu, kroz rupice na spuštenim zavjesama ulaze prve jutarnje zrake, po stolovima prevrnute čaše, na podu spavaju pospani, za šankom stojim ja i ispuštam dubok uzdah prije vječne “pretposljednje” čašice,  za klavirom sjedi Tom Waits, u pijanom deliriumu nabija po izlizanim tipkama jadnog instrumenta, zatvorenih očiju maše glavom lijevo desno i mrmlja melodiju isprekidanu kratkim, bolnim krikovima, u separeu narajcani Cohen šapuće sladunjave šansone nekoj elegantnoj mačkici, u to se ona truba polako počne približavat i melodija postaje glasnija i ritam veseliji, na jednom u lokal “isti Gary Cooper/ sve je ličilo na san” stupi Meša, miče trubu s usana, nasmiješi se, otpljune malo u stranu, ponovo zasvira i čitav svijet je spašen.

Bar za danas.

Ukratko, izvrsna zbirka i Meša je definitivno potvrdio i zapečatio da je jedan od najjznačanijih suvremenih pjesnika (svih generacija) “naših” prostora.

Bekim Sejranović