Što je jazz? “Duh otvorenosti”, riječima velikog pijaniste Herbie Hancocka, ili “život sâm koji te najbolje služi kad improviziraš!”, kako nas je davno podsjetio besmrtni George Gershwin. Mehmed Begić, hercegovački pjesnik globalne biografije sa karipskom adresom itekako zna improvizirati. Dokazao je to već svojim izvanrednim pjesničkim knjigama Sitni sati u Managvi, Opasan čovjek i Vrijeme morfina, jer njegova je rečenica ishodišno melankolična, a u završnici prodorna poput zašiljenog zvuka trube nesretnog Lee Morgana, dok se s mukom probija kroz želatinozni mrak Los Angelesa. I to baš tamo na neonskom stripu gdje samo oni najodvažniji u polaganom striptizu svlače svoje zmijske kože, ne bi li u gušterskoj svetkovini razmjene identiteta pronašli svoje novo “ja”, skriveno možda tek nekoliko blokova dalje od “džointa” u kojem je svojedobno korpulentni Charles Baron Mingus teturao na vrhu barskog stolića improvizirajući neviđeno drski solo na kontrabasu na temu Tijelo i duša. Begićeva Pisma iz Paname ne samo da obiluju “tijelima i dušama” iz svijeta jazz i rock muzike, već su u velikoj mjeri i epistolarno edukativna, jer ako nikad niste čuli za Kylea Eastwooda, Bena Allisona, Billa Callahana, Cat Power, Esbjörna Svenssona, Lhasu de Selu ili ne daj bože Bena Webstera, tim bolje po vas, zato što će vam ih Mehmed Begić u ovoj “lejt najt” knjizi (jazz je by the way noćna muzika!) servirati krajnje galantno i suptilno, poput kakvog okrepljujućeg egzotičnog jela što se još puši s (gramofonskog) tanjura, a bez kojega, odgovorno tvrdim, vaš duhovni metabolizam ubuduće neće moći funkcionirati. Jer svako je od tih imena provjereni vaučer za jedno neponovljivo putovanje čija početna stanica se nalazi upravo tamo na delikatnim pregibima riječi i melodije. Ali da skratim, jednostavno ne znam da li u regionu ili šire danas uopće postoji pjesnik koji je kadar tako alkemičarski vješto kao Mehmed Begić pretočiti muziku u tekst. Zato zavirite slobodno u maniru free jazzera u poštanski sandučić svoje nove lektire i bez oklijevanja pružite ruku, jer Pisma iz Paname nisu dužnički račun, već poziv na avanturu.

Damir Šodan