Neki ljudi su kao autobusi – ako ih ne uhvatiš dok imaš priliku, bude ti krivo. Samo što za razliku od autobusa, svakih pet minuta ne naleti novi pjesnik, ili barem ne jedan vrijedan čitateljeve pažnje. Jedan od pjesnika kojeg definitivno ne bi smjelo propustiti je Meša Begić, autor zbirke Sitni sati u Managvi, objavljene u izdanju izdavačke kuće Vrijeme 2015. Begića sam prvi put primjetio u krugu koji se kretao i djelovao u mostarskom Alternativnom institutu osnovanom početkom dvijetisućitih, i koji je između ostalih, uključivao pjesnika Marka Tomaša i Nedima Čišića, člana mostarskog benda Vuneny. Prva dvojica su zajedno sa Veselinom Gatalom debitirala na književnoj sceni zajedničkom zbirkom L’Amore A Primo Binnacolo  objavljenom 1999. godine., da bi Čišić, Tomaš i Begić sljedeće godine objavili zajedničku zbirku poezije Tri puta trideset tri jednako.  Sva trojica kasnije su se profilirala u autentične umjetnike koji su u međuvremenu u manjoj ili većoj mjeri obilježili mostarsku književnu i glazbenu scenu. No od ove trojice, Mehmed Begić bio je i ostao možda najpovučeniji, zbog čega sam se sa njegovim pisanjem upoznao mnogo prije nego autorom kao takvim. I uvjerio se da je daleko odmakao od prve, zajedničke zbirke.

Mnogo godina kasnije nakon dogodovština u Alternativnom institutu i kasnijem OKC Abraševiću, nekadašnjem i sadašnjem stupu alternativne kulture u Mostaru, sa Begićem sam počeo komunicirati putem društvenih mreža, koje su svijet i u doslovnom smislu pretvorile u globalno selo, pa je postalo nevažno što živimo na dva kraja svijeta.  Begićev put od Mostara do Managve vodio ga je, izmeđuostaloga, i preko Barcelone, pa se može reći da je hispanska kultura postala prirodni okoliš čapljinskog pjesnika, što se lako iščitava i iz ovih pjesama. To mi ga je dodatno približilo jer sam i sam zaljubljenik u katalonsku metropolu. U svojim lirskim putopisima, autor nas pronosi kroz Barcelonu, Lisabon, Porto, Tijuanu i druge gradove, stvarne i imaginarne. Jer zbirke poezije i jesu, na neki način, imaginarni gradovi zatvoreni između korica knjige, da bi se razlistali i otvorili kada ih čitamo.  Ovo je poezija jednog kozmopolita, lutalice koji je kofere ostavio po naoko svim aerodromima svijeta, iz koje također proizilazi da je kozmopolitizam kategorija duha, a ne kilometraže. Njegov habitat je grad, čiju dušu secira kroz svojevrsni slide-show koji podsjeća na njujorške fotografije Davida Bradforda, mizanscen sastavljen od kratkih lirskih poteza, bez potreba za previše detalja:

Neki gradovi imaju čudna imena

I modra su jutra tih gradova.

Traženje na stanici,

Sjedanje za sto.

(Neki gradovi)

Osim toponima, kroz Begićeve pjesme prodefilirala je cijela galerija ljudi koji su na njemu ostavili traga, kao što su Waits, Carver, Kerouac i drugi, i u njima se ogleda blagost noćne, mračne tišine, zahtijevajući specifičnu situaciju i ambijent, gotovo poput uputstva za upotrebu poezije, (ne)namjernih didaskalija za čitatelja. No bez obzira na eterične prostore u koji nas pjesnik uvodi, u njemu se moramo ipak snaći sami. Unutra, virtualno smo prebačeni iz svoje u Begićevu terasu, sa pogledom na njegov nikaragvanski sumrak i drvo banane ispred terase, o kojem mi je govorio jednom prilikom u nekom od naših dugih razgovora preko virtualnih valova.  Ova knjiga podijeljena je u šest ciklusa, postavljenih u dihotomiju diktature tijela i srca, uglazbljenih fluidnom melankolijom trube Cheta Bakera koja mi svira u glavi dok čitam.  Begićev referencijalni ormar poprilično je prekrcan, i može se učiniti da vam treba neko predznanje da biste sve uspjeli staviti na odgovarajuće mjesto u toj slagalici. No svaki takav pristup sa predumišljajem otupljuje efekt stihova poput:

Umjesto sa Steviejem Wonderom mogla si

Večerati sa Manu Chaom ili Henryem Rollinsom

Mogla si nastaviti da živiš u Latinskoj Americi

Nisu novi početci rezervirani samo za ratne zločince

(Joyce Carol Vincent Blues)

Sitni sati u Managvi su skice hedonista koji si ništa u životu nije uskratio i na čijem nebu, bez obzira gdje se nalazilo, uvijek lebde isti oblaci, puni rose za one nikaragvanske noći kad blues vrućine postane nepodnošljiv, gotovo poput onog mostarskog koji ti ljeti ne da zaspati. Skice za beskonačne šetnje s kraja na kraj grada, bilo kojeg. Francuzi imaju tu prekrasnu riječ flaneur za šetače, u njihovom jeziku svi zvuče poput profinjenih aristokrata. Isto tako, u Begićevoj poeziji svatko se barem na tren, može osjećati kao Chet Baker. A to nije mala stvar, ako se uzme u obzir da se u današnjoj književnoj produkciji čovjek često osjeća kao Alija Sirotanović, bespomoćno tražeći nešto što još nisu prisvojili  i kompromitirali kiosci. Ili kao putnik izgubljen u kući ogledala hermetičke poezije samozadovoljnih egomanijaka. I jedno i drugo vode u jednosmjernu ulicu ravnodušnosti koja je smrt poezije. Na sreću, autor znalački izbjegava oba ekstrema, nudeći u ovoj knjizi iskustvo kojem sam se već više puta rado vraćao.  Siguran sam ću i ubuduće, Begićevim noćnim autobusom za Managvu.

MIRKO BOŽIĆ