Pogovor za zbirku Savršen metak u stomak, Zagreb; Mlinarec & Plavić, 2010.

ŽILETNI VIJENAC MEHMEDA BEGIĆA

Daniil Harms zapisuje u svoj dnevnik: “A srce žudno hrli hicu. A grlo sluti britvu.”
Leonard Cohen pjeva i pita: “Tko jer je usamljen? Tko jer je zrcaljen? Tko porukom svoje žene? Tko jer ruka sama krene?”
A autor Savršenog metka u stomak kaže: “Na svakom žiletu piše da je život san.”
Da je Mehmed Begić ispisao samo ovaj stih, bilo bi to dovoljno i za čitav jedan život i za čitav jedan san. I za žilet po kojemu pleše onaj tko živi i onaj tko sniva.
Ali i naši životi i naši snovi zaskaču nas s mnogo žileta i s mnogo metaka, pa je pjesniku pisano da “po treći put umirući pomisli na ljubav”, sluteći i ne izgovarajući da će se isto dogoditi i po četvrti, peti, deveti i tko zna koji put. Jer izgleda da čovjek ima barem onoliko smrti koliko mačka ima života.
Stoga Mešine “posljednje pjesme” ne ostaju zakucane “savršenim metkom u stomak”, one iz raspadnutosti svijeta u kojoj počinje ova knjiga kreću prema vlastitoj nedovršenosti ili – točnije – nedovršivosti. Begić sa svojim “posljednjim pjesmama” odlazi na putovanje nebrojivim pretposljednjim trenucima od kojih je sačinjeno njegovo pjevanje i kojima su ispisane godine svakog ljudskog života. Na to se putovanje od naizgled okončanog prema onom doista beskonačnom ne ide samo kako bi se saznalo “koliko koraka ima do bestraga”, već se ide i zato što se čovjek “odlama od sebe”, zato što se pita “gdje ovakav ja mogu poći?”, zato što čovjek iz svojega nejasnog bivanja ne može iskočiti kao losos iz jasnoće planinskog potoka. Ide se zato što su Begićevi međusobno i ponaosobno propušteni ljudi razasuti po cestama i hodaju “svako za sebe” i “svako na svojoj strani očekujući znakove”, ali znakova nema i ničega nema osim “istrošene bijele linije na sredini” koja “zove da se ide dalje”. I ide se tako što se svaki put “odlazi jednom kao nikada više”.
Taj put je i beat i bit. Na putu je i muzika koja nas nikada ne napušta i onaj kerouacovski “zvuk tišine kao jedina pouka koju možemo dobiti”. Na tom putu je i obećanje da ćemo se sresti i spasonosna nedorečenost straha da ćemo se promašiti.
Ovo putovanje s Mehmedom Begićem pamtit će se po stihovima koji nam otkrivaju ono što bi ljudi najradije zaboravili ili previdjeli. Da na svakom žiletu – zapamtili ste, zar ne? – piše da je život san. I da će nas fašisti i ostali krvnici svih boja “uvijek vrijebati svojim novim usavršenim verzijama mučenja kao da sami sebi nismo dovoljna kazna”. I da “nijedna zastava ne predstavlja slobodu”. I to nije sve…
Do sljedećeg putovanja, ja vas molim, kao što vas i Meša moli: naučite tko je Victor Jara i što nam znače njegove ruke. Eto, to.

Predrag Lucić

https://soundcloud.com/basheskia/26-victor-jara-savrsen-metak-pjesme-mehmeda-begica