Tag Archives: dEUS

Dijala Hasanbegović: KNJIGA KOJA NEĆE VOLJETI PJESNIKA

Mehmed Begić: Savršen metak u stomak (Posljednje pjesme), Naklada Mlinarec & Plavić, Zagreb; 2010.

Mehmed Begić jedan je od onih pjesnika koji život slušaju, kao što slušaju jezik. Neopterećen činjenicom da će možda biti okrivljen za toliko puta iskorištenu (u poeziji i književnosti uopće) vezu između poezije i pop-kulture i filozofije te da će se kritični čitalac na njega obrušiti optužbama za naivnost i patos, ovaj pjesnik neumorno piše poeziju čiji nam stihovi, poput refrena, odzvanjaju u glavi još dugo. Kao zarazna, ali tužna melodija. Kao parodija narodne poslovice. Kao kratak i tužan komentar na sve naše pokušaje uspostavljanja smisla.
Jedan od recenzenata zbirke, Feđa Šiširak, sažimajući ne samo prikaz ove zbirke, nego i cjelokupno Begićevo stvaralaštvo, rekao je: “Kaže da bi se ubio samo da ga nije strah. Htio bi da ga se veže i jebe, a ne bi ni pod čiju zastavu”, i na kraju se upitao: “Kakav je ovo čovjek? Kakva je ovo knjiga?”
Znakoviti podnaslov zbirke glasi Posljednje pjesme. I kako iza svakog posljednjeg čina vreba patetični pozdrav, Begić ga ovaj put izbjegava, definirajući, jednostavno i nepretenciozno, pjesništvo 21. stoljeća općenito: ove su pjesme same sebi posljednje. Ove su pjesme posljednje jer su nastale u iščekivanju kraja. U iščekivanju kraja nastala je skoro cijela postmoderna književnost, što nipošto ne znači da će joj jednom doći kraj. Prepoznajući poetski naboj “posljednjih činova”, Begić piše poeziju koja se hrani poigravanjem s ljudskom konačnošću i s besmrtnošću pjesničkoga stvaranja. Beskraj trenutaka koji prethode kraju čine da se trenutka smrti ne sjećamo, kao što se ne sjećamo trenutka rođenja.
Stoga je pogrešno čitati Begićevu poeziju isključivo kao fascinaciju smrću i krajem, ljubavlju i muzikom, iako to jesu njene glavne preokupacije. Za ovu bi se zbirku moglo reći i da je u izvjesnoj mjeri hermetična, da među zgusnutim metaforama ponekad potpuno gubimo iz vida referentnu stvarnost i da figurativni svijet, svijet značenjske i jezičke igre, postaje primaran, jedini svijet: “Na svakom žiletu piše da je život san./ Sjeti se kako si odsanjao iluzije/ poput suknji što na vjetru lete./ Možeš bježati od sjećanja/ pokušaj zaboraviti mirise/ sklopi oči, opet vidiš zastave./ Nijedna ne predstavlja slobodu./ Sloboda je haljina na proljetnom vjetru.”
Dakle, kakav je ovo čovjek, i kakva je ovo knjiga, a među najvažnijim pitanjima – kakva je ovo poezija? Ovo je poezija posljednjih trenutaka svjesnosti: da ljubav počinje ili prestaje, da smrt vreba ili je došla, da smisla ima ili da ga nikada neće biti. Poezija svijesti da se svijet raspada, kako kaže pjesnik, i da tome nema uzroka. A i da ga ima, njegovo mrvljenje ne bi bilo ništa manje bolno. Ritmična, zatvorena i ćudljiva, kao i sam pjesnik, ova je knjiga poezije zvuk jednog vječito o sebi zapitanog svijeta. I o tome kakva je to ona i kakav je to čovjek koji je piše, odgovorio je, ipak najbolje, pjesnik: “Ova knjiga me neće voljeti kada je dovršim.”

 
Dijala Hasanbegović

(BH Dani)