Tag Archives: Zarez

Marko Pogačar, Zarez

Savršeni metak u stomak

15.5.2008.

Mehmed Begić rođen je u Čapljini 1977. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps. Objavio tri skupne te dvije samostalne knjige pjesama, Čekajući mesara i Pjesme iz sobe. Preveo knjigu Leonarda Cohena Moj život u umjetnosti. Pjesme su mu prevođene na poljski, talijanski, njemački, španjolski i francuski jezik. Već naslov rukopisa iz kojeg je napravljen ovaj izbor, Posljednje pjesme, upućuje na specifičnu (negativnu) egzistencijalnu situaciju. Njihova se ‘’posljednjost’’, naime, može shvatiti kao puka kronološka odrednica, upućivati na aktualnost trenutka njihova nastanka, ali zasigurno nije lišena konotacije konačnosti, možda i dovršenosti, odustajanja od vlastitog pjesničkog projekta, eventualno i ‘’sebe’’. Međutim, ono što se, kao obrambeni mehanizam, između protagonista i kraja ispriječilo paradoksalno je – strah. Spomenuti rukopis, koji se dosljedno nastavlja na autorove ranije zbirke, oblikovan, formalno i svjetonazorski, u tradiciji Beatnika, Cohena, Simica i ostalih velikih ‘’profetskih melankolika’’, uvelike obilježen pop-kulturom (prije svega popularnom i jazz glazbom) uobličuje se unutar tendencije koju bismo mogli nazvati trećom egzistencijalnom analizom. Nastupajući nakon Mihalića i (npr.) Makovićevih Činjenica ista se veže uz svojevrsni empirijski egzistencijalizam u užem smislu (podrazumijevajući da su njegove postavke izvedene iz sinkronijskog rastera, fotografske kontemplacije lirskog protagonista-u-svijetu, a ne iz kanoniziranog filozofijskog nasljeđa) svojstven tzv. stvarnosnoj poeziji devedesetih i nultih ali i, manifestnim lirizmom, nadrasta njezinu često prikazivačkoj dominanti podvrgnutu shemu. Lirski protagonist opterećen je stalnim osjećajem da je najbolje prošlo, apsolutnom sumnjom u boga, u poredak stvari, u izvansubjektivno. Transcendencija je negirana kao eventualni prostor eshatona, razrješujućeg, apsolutnog pribježišta i zamijenjena svojevrsnom utopijom nostalgije: ista je, obilježena sveprisutnom fundamentalnom melankolijom, pretvorena u skroviti, intimni i subjektotvorni ne-prostor i ne-vrijeme, prozračno mjesto izgrađeno na nepredvidivom mehanizmu sjećanja, negativni ali iznenađujuće aktivni kronotop prošlog koji je istovremeno temelj identiteta i autofagični organizam, integrirajuće ‘’veliko crno’’ kojem je nemoguće umači. Njegovom zgusnutom točkom nadaju se upravo procesi prevaljivanja udaljenosti (istovremeno vremenske i prostorne), poput povratka iz rodnog mjesta, kondenzirano vrijeme sjećanja i njegova gotovo organskog iščitavanja iz poznatog krajolika, procesa u kojim i buduće žuri da se pretoči u prošlo, ‘’naprijed u sjećanje’’: tri sata tog putovanja su zamrznuto vrijeme/ koje nikom ne dugujem, nikom ne pripada/niti ikome nedostaje te je u tom vremenu/okus slobode najrealniji. Autorefleksivnom evidentiranju neće promaći ni širi uvid: svijet se raspao/i na to nema odgovora i protagonist, primjećujući uzaludnost eskapizma (zanemarimo sve/iza čega se može sakriti) ostaje neokućen, sam, izložen bespoštednoj autorefleksiji, ali (egzistencijalizam je humanizam!), još vjeruje/da postoji cilj.

Marko Pogačar 

(Zarez 231)